Sitna pernata divljač

Fazan (lat. Phasianus colchicus)

Fazan (lat. Phasianus colchicus)

Fazan

Fazan (lat. Phasianus colchicus) je široko rastprostranjena ptica. Fazan potiče iz Srednje Azije, ali je još u vrijeme antičkog Rima donesen u Evropu. Ova ptica naseljava pretežno šumarke, livade, predjele oko riječne obale, polja i njive na kojima se hrani.Fazan je jedna od najrasprostranjenijih vrsta divljači i najčešće lovljena ptica.

Veličine je manje kokoši s dužim repom kod oba spola. Po vanjskom izgledu jasno razlikujemo mužjaka (pjetla) od ženke (koke). Mužjak je jarko crvene boje s crnim pjegama, glava i vrat su tamnozeleni s crvenom kožom oko očiju, trbuh je crn, rep smeđ sa crnim poprečnim prugama. Težak je 1,2-1,6 kg, ženka je nešto manja, teška oko 0,9 kg, zemljasto smeđe boje s tamnim prugama.

Parenje počinje u ožujku, mužjak može oploditi 4-12 ženki. Ženka se gnjezdi u žitima, livadama, djetelištima. Tokom travnja i svibnja ženka snese 10-18 jaja na kojima sjedi 24 dana. Fazančići s kokom žive do osamostaljenja, tj. Do 8 tjedna starosti.

Hrane se biljnom hranom kao što su žitarice, sjemenke korova, šumske bobice i životinjskom hranom- kukcima, gusjenicama, crvima, puževima, miševima, kornjašima te manjim zmijama. Dan provode u traženju hrane, prpošenju i skrivanju pred neprijeteljem a noć provode spavajući na drveću.

Šljuka bena (Scolopax rusticola L.)

Šljuka bena (Scolopax rusticola L.)

Šljuka bena

Šljuka bena (Scolopax rusticola L.) je tradicionalna divljač na našem području. Tijekom proljetnih i jesenskih seoba šljuke se zadržavaju kraće vrijeme i u našim lovištima.

Šljuka bena se može naći pod različitim sinonimima, poput šumska šljuka, kljunača, kokoška, kokočka, podlešnjak, bačura, banjura itd. Pokrovno perje šljuke bene dolazi u dvije osnovne boje, riđe-kestenasto odozgo te pepelj-asto-riđe po trbuhu. Ovakva kombinacija boja upot¬punjena s poprečnim prugama osigurava izvrsnu prilagodbu šumskoj podlozi. Gornjim dijelom glave, od lubanje do zatiljka pružaju se naizmjenične tamne pruge, bitne za razlikovanje bene od ostalih vrsta šljuka. Velike, crne oči smještene su razmjerno visoko na glavi što osigurava šljuki široko vidno polje od gotovo 360°. Ovaj položaj očiju govori ujedno i o razvijenosti i značaju osjeta vida za samu šljuku. Osim osjeta vida vrlo dobro je razvijen i sluh. Najizrazitiju karakteristiku u izgledu šljuke predstav¬lja do 8 cm dugi i ravni kljun.

Šljuka bena je relativno mala ptica. Cijelo tijelo dugo je oko 30 cm, a raskriljena mjeri oko 60 cm. Težine odraslih primjeraka kreću se od 220-420 g. Pri tome valja naglasiti da su ženke neznatno veće i u prosjeku 10 g teže od mužjaka . Poznavajući činjenicu da su šljuke selice, njihov boravak u našoj zemlji moguće je očekivati u pravilu samo u kratkom dijelu proljeća i jeseni, u sklopu seobe na sjever i obratno.

Pari se u ožujku i travnju, u doba prolaza kroz našu zemlju što možemo primjetiti predvečer kad mužjak i ženka izvode svadbeni ples, što se naziva večernjim preletom. Drugi put šljuke se pare u lipnju. Gnjezde se u sjevernoj europi a iznimno i kod nas.

Šljuka kokošica (Galliango galliango L.)

Šljuka kokošica (Galliango galliango L.)

Šljuka kokošica

Znatno je sitnija od šumske šljuke. Odozgo je crveno-crno-smeđa sa žutim prugama. Na glavi ima svjetle uzdužne pruge. Rep je naranćast s uskom bjelom prugom na kraju. Selica je naša zimovka.

Prepelica (lat. Coturnix coturnix)

Prepelica (lat. Coturnix coturnix)

Prepelica

Prepelica (lat. Coturnix coturnix,), u cijelom svijetu poznata ptica s brojnim geografski ograničenim podvrstama. Najmanja je iz reda kokoški. Najčešća su joj staništa žitna polja i ravnice sa livadama. Pomalo su ugrožene zbog lova na njih.

Prepelica je mala ptica duga 17 cm i teška 95-150 g. Ima raspon krila 32-35 cm. Glava joj je smeđe boje, oči su crvenkasto smeđe, a kljun je tamnosmeđe boje. Noge su joj žutoružičaste, dok je vrat smeđe boje. Hrani se sjemenkama, lisnim i cvjetnim pupoljcima te kupinama, a mladi se hrane uglavnom kukcima, sve dok ne postanu samostalni. Životni vijek prepelice procjenjuje se na 10 godina. Ona je ptica selica, te često strada prilikom seobe. Zime provode u Africi. Prirodni neprijatelji su joj zvijeri i ptice grabljivice. Ovu pticu je teško vidjeti jer više hoda nego leti i skriva se u zelenilu. Krik prepelica se čuje na udaljenosti od oko pola kilometra.

Razmnožavanje
Sezona parenja traje tijekom svibnja. Mužjaci ne trpe druge mužjake u prisutstvu ženke prilikom parenja. Kad navrši od 6 do 8 tjedana, ženka prepelice u gnijezdo napravljeno od trave polaže od 6 do 18 bijelih ili prljavožutih jaja sa crnim pjegama, te na njima leži od 16 do 18 dana. Gnijezdo se nalazi ispod grmlja, zaštićeno je od grabežljivaca. Dok ženka leži na jajima, mužjak traži drugu ženku za parenje, ne brinući se za svoje leglo. Mladi su uz majku oko tri tjedna, pa postaju samostalni i znaju letjeti. Prepelice su brižljive prema svojim mladima, a nekad prihvate i tuđe piliće koji su ostali bez majke.

Virđinijska prepelica-kolinka (Coturnix virginiana L.)

Virđinijska prepelica-kolinka (Coturnix virginiana L.)

Virđinijska prepelica-kolinka

Veličine negdje između prepelice pućpure i trčke. Odozgo crvenkastosmeđa sa crnim pjegama, odozdo žućkasto-bijela s crnim pjegama, na glavi ima bijelu uzdužnu prugu.Podbradak je kod mužjaka bijele boje a kod ženki žućkast. Voli toplu klimu, a obitava na terenima slićnim kao trčka, s tim što više voli šikare u kojima se gnijezdi, polijeće i na stabla. Ženka snese 18-24 jaja na kojima sjedi 23 dana. Mužjak uspješno zamjenjuje ženku kod valjenja i uzgoja pilića.

Trčka skvržulja, poljska jarebica (Perdix perdix L.)

Trčka skvržulja, poljska jarebica (Perdix perdix L.)

Trčka skvržulja

Trcka preferira otvorena podrucja,poljoprivredna zemljista i sikare.Glava i vrat su joj rđavo narančaste boje,prsa su joj blago siva sa tamnom notom u obliku potkove,trbuh joj je bijelkast,gornji dio leđa je smeđ,siv i bijel, krila su isprepletena tamno smeđom bojom,dok je rep kestenjast.

Zenka je slicna muzjaku,oznaka u obliku potkove na prsima obicno definira spol,u slucaju da je potkova manja ili svijetlija onda je obicno zenka u pitanju.

Trcke zive u paru,pocinju nesti krajem travnja i sve do kraja srpnja,inkubacija traje 24 dana. Manja je poljska koka,zdepasta izgleda, ali se usprkos tomu vrlo brzo kreće po zemlji. Prosječna masa trčke je od 350 do 400 grama.
Dugačka je 31 centimetar od čega na rep otpada 10 centimetara. Raspon krila je od 45 do 59 centimetara. Ne postoji značajnih razlika u veličini i masi između spolova. Temeljna boja perja je boja zemlje s uzdu.nim i poprečnim bjelkastim prugama, s tim da je kod mu.jaka za nijansu svjetlija. Glava sa strane i grlo su smeđe-hrđasto-crvenkasti, tjeme je smeđe, leđa sivo-smeđa s bijelim prugama, prsa su pepeljasto-modra, a trbuh i butovi sivkasto-bijeli Najpogodnija su joj topla, propusna, ilovasto-pjeskovita tla, a nije ljubitelj teškog i hladnog tla. Idealna staništa za nju su sitni seljački posjedi s ekstenzivnom agrotehnikom i manjim udjelom parcela s monokulturom. Na velikim parcelama zahtjeva 3% neobrađenoga tla za gniježđenje.
Trčka je svejed, te je odnos hrane biljnog i životinjskog podrijetla 65.5 : 37.5%. U ishrani pilića dominantna je hrana životinjskog podrijetla s udjelom od 95%.

Biljnu hranu čine: lišće, cvjetovi, korjenčići, sjeme korova djetelina i drugo, dok životinjsku hranu čine manji i veći insekti te pužići.

Golub grivnjaš (Columbia palumbus L.)

Golub grivnjaš (Columbia palumbus L.)

Golub grivnjaš

Golub grivnjaš je naš najveći golub. U našim krajevima živi od proljeća do jeseni a zatim seli u toplije krajeve. Boje je sivosmeđe sa zelenim prelivom na vratu i dvije karakteristične bijele poprečne pruge sa obje strane vrata. Kao i svi golubovi i ovaj ima ravan kljun, mekan na kraju.

Hrane se sjemenjem, jagodičastim plodovima, insektima, crvima i sl. Mlade hrane "kljun na kljun" (polusvarenom hranom. Izuzetno su dobri letači. Na visokom drveću pravi neugledna gnijezda.

Golub pećinar (Columbia livia)

Golub pećinar (Columbia livia)

Golub pećinar

Osobina
Dužina mu 32-34 cm, raspon krila oko 63 cm, dužina repa 10 cm, a teži oko 330 g. Golubica je nešto manja. Ova ptica ima perje škriljasto plave, mutnoplave boje. Perje na grudima i na vratu ima metalan odsjaj, koji je obično s donje strane purpurnog sjaja, dok je s gornje strane plavozelenog metalnog sjaja. Na krilima se nalaze dvije crne pruge (trake) i jedan crno obojeni široki završni rub na repu. Na donjem djelu leđa nalazi se svijetlije perje. Ženka je nešto blijeđe boje i ima znatno manje sjaja na grudima i vratu.

Rasprostranjenost
Golub pećinar živi na nekoliko otoka na sjeveru i na obalama Sredozemnog mora, uključujući i cijelu obalu Sjeverne Afrike, zatim Izrael, Siriju, Malu Aziju i Iran, ogranke Himalaje i drugdje. Na krševitim obalama Istre, Dalmacije, Hrvatskog primorja, Like, Italije, Grčke i Male Azije živi u ljevkastim podzemnim udubljenjima i pukotinama stijena, često i duboko ispod zemlje. U Egiptu se viđa u blizini rječnih brzaka u velikim jatima, pa i usred pustinje, iako je rjedak u unutrašnjosti Afrike. U Indiji je jedna od najčešćih divljih ptica, gdje nastanjuje mnogobrojne šupljine i udubljenja stijena, litica i grebena pored morske obale ili u blizini većih rijeka. Na sjeveru Europe se viđa najdalje do Stavangera u Norveškoj (59 stupnjeva sjeverne širine).

Ponašanje
Golub pećinar je vrlo sličan običnom gradskom golubu uličaru. Od njega je nešto okretniji, malo brži u letu i znatno plašljiviji. Pri hodu se njiše kod svakog koraka. Leti odlično i postiže brzinu od sto kilometara na sat. Izbjegava praviti gnjezdo na drveću, iako se u sjevernoj Africi može vidjeti da se gnijezdi na palmama ili kod nas, na Jadranu, na drveću. Pri sakupljanju hrane je vrlo pokretan i može satima trčati u svim pravcima da bi napunio svoju voljku hranom. Pri pijenju vode redovito zagazi u vodu. Golub pećinar je miroljubiva ptica, ravnodušan i tolerantan prema drugim pticama.

Prehrana
Golub pećinar se hrani zrnjem žitarica, korova, repice, mrkve, graška, grahorice i lana. Iako prilikom sjetve pojedu nešto žita ili drugog kultiviranog bilja, oni pojedu mnogo više sjemenki raznih vrsta korova, kojima daju prednost čak i kad imaju na raspolaganju i jedno i drugo sjemenje, te su ovi golubovi korisniji nego što se to obično misli.

Razmnožavanje
Golub pećinar se leže bar dva puta godišnje, dok gradski golub to čini najmanje tri puta. Jednom spareni golubovi se rijetko kad rasparuju. Izuzeci su rjetki. Na mjestu koje je pogodno za gnijezdo mužjak se postavi glave spuštene prema zemlji i naročitim gukanjem zove svoju ženku. Golubica sa raširenim krilima i uzdignutim repom dolazi k njemu, pažljivo mu kljunom gladi perje glave, a on isto čini i njoj te se ljubavna igra nastavlja izvan gnijezda. Golub i golubica se ljube kljunovima, da bi se najzad izvršio sam čin parenja. Poslije sparivanja ponosno koračaju amo-tamo da bi trenutak kasnije odletjeli nekud bez cilja i opet se vratili na staro mjesto. Kasnije će golub potjerati golubicu na gnijezdo, donijet će joj slamke i grančice, pa će u nevješto sagrađeno gnijezdo snesti dva bijela, glatka, duguljasta i sjajna jaja. Golub i golubica zajedno sjede na jajima. Poslije 16-18 dana mladi se legu iz jaja. Roditelji ih ispočetka hrane kašom koja se stvara u sluzokoži voljke, a kasnije omekšalim sjemenjem, a na kraju tvrđim sjemenjem pomješanim sa kamenčićima i česticama zemlje. Poslje 4 tjedna golupčići izlijeću iz gnijezda i brinu se sami o sebi, a roditelji se pripremaju za novo leglo

Svraka (pica pica L.)

Svraka (pica pica L.)

Svraka

Često i dugorepa svraka, je vrsta ptica iz porodice vrana, reda vrapčarki. Nastanjuje velike dijelove Euroazije, sjeverne Afrike i sjeverne Amerike. U Europi ju se često sreće u naseljima, gdje ju i laici lako prepoznaju po izrazito crno-bijelom perju i dugom repu.

Svraka ima dugo tijelo koje se lako prepoznaje po bijelim krilima i crnom tijelu. Na donjem dijelu leđa perje je tamnoplave boje i metalnog odsjaja. Uglavnom je duga od 40 do 51 cm i teška oko 100 g. Ima crni kljun za hvatanje kukaca i drugih sitnih životinja. Njezin rep također je crn.

Svraka se hrani kukcima, malim sisavcima , jajima i mladim pticama.

Razmnožavanje se većinom odvija u travnju. Ženka u gnijezdo snese od 5 do 8 jaja te na njima sjedi na njima nekoliko tjedana. Iz njih se izlegu ptići koji nemaju perje. Nakon nekoliko dana, ptići već imaju crno-bijelo perje.

Šojka kreštalica (Garrulus glandarius L.)

Šojka kreštalica (Garrulus glandarius L.)

Šojka kreštalica

Šojka kreštalica (Garrulus glandarius L.), je ptica koja živi na širokom području od Zapadne Evrope i Sjeverne Afrike, pa istočno do Azije. Širom ovog područja razvilo se nekoliko različitih rasnih formi šojki koje se razlikuju međusobno. Postoje 33 različite podvrste razvrstane u osam grupa.

Sojke se hrane kako na drveću, tako i na zemlju. Ishrana im je šarolika. Hrane se beskičmenjacima uključujući male insekte, zatim žirevima, sjemenjem bukve i drugim sjemenjem, voćem kao npr. kupine, mladim ptićima i jajima, miševima, malim reptilima i zmijama i sl.

Gnijezdi se na drveću ili velikom grmlju. Ženka leže 4-6 jaja koja se izvaljuju nakon 16-19 dana, a ptice su sposobne da lete nakon 21-23 dana. I mužjak i ženka zajedno hrane mlade.

Patka gluhara (Anas platyrchynchos)

Patka gluhara (Anas platyrchynchos)

Patka gluhara

Patka gluhara (Anas platyrchynchos) poznata i kao divlja patka, vrsta je patke koja nastanjuje umjerena i subtropska područja Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Australije. Vjerojatno najbolje poznata od svih pataka, pomogla je u uzgajanju brojnih domaćih pataka.

Mužjak divlje patke na glavi i vratu ima tamnozeleno perje metalnog sjaja s bijelim prstenom na dnu. Prsa su mu smeđe boje, a trbuh i donja strana krila svijetlosivi. Kratko repno perje je bijelo. Dva srednja repna pera zavinuta su u kovrčice. Kljun je žut i sa strane nazubljen.

Ženka je pokrivena neuglednim svijetlosmeđim i tamnosmeđim perjem koje ima zaštitnu ulogu. Narančaste kratke noge među prstima imaju široke plivaće kožice.

Vrlo brzo leti i dobro pliva. Naraste do 58 centimetara u duljinu. Nastanjuje gusto obrasle obale vodotoka i jezera, bara i močvara, a zimi je uz obrasle obale ušća rijeka. Hrani se biljnom hranom, ali jede i vodene kukce, žabe i ribe.

Na tlu uz vodu gradi gnijezdo u zaklonu, često u području stabla ili u duplji. Ženka snese do 13 svijetlozelenkastih jaja na kojima sjedi i kasnije se brine za male potrkušce. Živi u čitavoj Europi, a samo najsjevernija područja zimi napušta i seli u susjedna južnija. Česta je ptica, lovi se i umjetno uzgaja.

Sitna dlakava divljač

Crvena lisica (Vulpes vulpes)

Crvena lisica (Vulpes vulpes)

Crvena lisica

Crvena lisica je u srednjoj Europi jedini predstavnik ove grupe životinja i stoga najčešće poznata samo kao "lisica". Ona je u Europi najrašireniji divlji predstavnik porodice pasa.

Tijelo lisice je dugo oko 75 cm, a na to dolazi još rep dug oko 40 cm. U ramenima je visoka 40 cm, a težina iznosi oko 6-10 kg. Krzno joj je s gornje strane tijela crveno a s donje bijelo; međutim, tonovi boje se mijenjaju ovisno o području koje nastanjuju, gornji dio od crvenkastožute do tamno crvenosmeđe, a donji od čisto bijele pa do sive boje škriljca. Donji dijelovi nogu su joj crni.

Kako je lisica prehrambeni oportunist, nema neke strogo određene zahtjeve u odnosu na životni prostor. Šume, travnjaci kao i poljoprivredne površine a u novije vrijeme i predgrađa gradova su odgovarajuća područja za crvenu lisicu.Crvene lisice su životinje sumraka i noćne životinje svežderi.U pravilu, lisice love same. Iznimka je lov majke s mladuncima. Hrane se pretežno glodavcima, ali i svim vrstama drugih malih životinja, biljkama kao i strvinom. Pored miševa, česta lovina su im jaja iz gnijezda ptica koje se gnijezde na tlu, patkovke, kokoši, zečevi, insekti, ribe. Rijetko ulove srnećemladunče a još rjeđe prašćiće divljih svinja, dok će nekog gmaza ili vodozemca pojesti samo u krajnjoj nuždi. Lisice znaju upasti i u kokošinjac i ukrasti kokoš. Kad lovi miša, prvo stoji nepokretno, a onda iznenada skoči na njega tako, da ga pritisne prednjim šapama. Prema godišnjem dobu, lisice se hrane i zrelim bobicama kao i voćem. U potrazi za hranom, lisica jede i životinje koje stradaju u saobraćaju. Lisice koje žive u parkovima znaju pljačkati i korpe s otpatcima.

Vrijeme parenja u srednjoj Europi je u siječnju i veljači. U južnoj Europi to je do četiri tjedna ranije, a u sjevernoj do četiri tjedna kasnije. U tom razdoblju više mužjaka "osvaja" ženku, a ona se i pari s više mužjaka. Jedan mužjak ostaje uz ženku i pomaže joj u podizanju mladunaca.Skotnost traje oko pedeset dana. U prosjeku okot broji tri do pet mladunaca, a vrlo rijetko samo jedno ili čak i do trinaest lisičića. Mladunci su teški od 80 do 160 grama i kote se slijepi sa vunastom dlakom sivosmeđe boje. Oči prvi put otvaraju u dobi od 12 do 15 dana. Sišu četiri do šest tjedana, a u dobi od mjesec dana prvi put izlaze iz jazbine. Do tog su trenutka već promijenili dlaku i dobili tipičnu crvenu boju odrasle lisice. Mužjaci pomažu u podizanju podmlatka tako da ženki donose plijen na ulaz u jazbinu. Ako se dogodi da ženka strada, mužjak nastavlja s podizanjem mladunaca, ali naravno samo ako su već prestali sa sisanjem. Nakon četiri mjeseca, mladunci su samostalni. Spolnu zrelost dosižu s deset mjeseci, a majku napuštaju u dobi od oko godinu dana. Očekivani životni vijek im je oko 12 godina.

Jazavac (Meles meles)

Jazavac (Meles meles)

Jazavac

Jazavci (melinae) skupno je ime pripadnika triju rodova koje pripadaju porodici Mustelidae: istoj sisavačkoj porodici u koju ubrajamo tvorove, lasice, vidre i nekoliko ostalih vrsta zvijeri. Postoji osam vrsta jazavaca, smještenih u tri potporodice: Melinae (jazavci Europe i Azije), Mellivorinae (medojedni jazavac) i Taxideinae (američki jazavac). Azijski smrdljivi jazavci iz roda Mydaus bili su svrstavani u rod Melinae, no nedavna istraživanja ukazuju kako se zapravo radi o rođacima tvorova (porodica Mephitidae) starog svijeta.

Tipični jazavci (vrste Meles, Arctonyx, Taxidea i Mellivora) kratkih su udova i zdepaste građe. Donja čeljust povezana je s gornjom putem transverzalnog kondilarnog nastavka čvrsto vezanog u dugu šupljinu lubanje, pa je dislokacija čeljusti nemoguća. Ovo svojstvo omogućuje jazavcu održavanje snažnog ugriza bez popuštanja, no smanjuje pokretljivost čeljusti.

Divlja mačka

Divlja mačka

Divlja macka

Divlja mačka-Felis silvestris L.
razred: Sisari (Mammalia L.), red: Zvijeri (Carnivora L.), porodica: Mačke (Felidae)

Mačke su snažne i veoma spretne životinje. Imaju odlično razvijen sluh, vid i opip a slabije njuh. Za ovu porodicu su karakteristične kandže na prstima koje odlično koriste pri hvatanju plijena i kretanju. Hodaju oprezno i gotovo nečujno a skaču u dužinu i do 15 puta od dužine svog tijela. Isključivi su mesožderi. Mačke su noćne životinje.
Tijelo divlje mačke je dugo do 90 cm, rep do 45 cm a visinu dostižu do 45 cm. Može dostići težinu i do 10 kg. Dlaka im je gusta, sive boje sa karakterističnim crnim poprečnim prugama i uzdužnom tamnom prugom po leđima. Rep je valjkasto odlakan, sa 8 crnih prstenova i crnim završetkom. Hrani se mesom manjih životinja i ptica, te jajima. Živi u dupljama drveća.

Mačke se pare tokom siječnja i veljače a ženka nakon 9 tjedana donosi na svijet 2-4 slijepih mladunaca. Nakon mjesec dana mladi počinju da jedu meso koje im donosi majka. Osamostaljuju se sa 4-5 mjeseci a polno sazrjevaju sa 9 mjeseci.  
Od pitomih mačaka je razlikujemo uvijek po crnim usnicama i tabanimai vrlo dlakavom unutrašnjosti ušiju.

Zec europski (Lepus europeus)

Zec europski (Lepus europeus)

Zec europski

Zec nastanjuje sva naša lovišta od nizina do planina i od Mediterana do sjevernih krajeva naše zemlje. Izrazito je stepska životinja, najbolje mu odgovara suho, toplo i propusno tlo te suha klima. Nastanjuje otvorena polja s prikladno razmještenim šumarcima i grmovima sve do 800m/nv

Osobine
Duljina tjela iznosi mu 65cm, visina 25cm a rep mu je dugoko 8cm.Dlaka je je gusta, vunasta, po leđima je sivkasto hrđasta, a po trbuhubijela. Među spolovima nema razlike po vanjskom izgledu. Težina zeca iznosi prosječno 3-4 kg.Uši su dulje od dužine glave, a stražnje noge su duže od prednjih. Vrh ušiju i gornji dio repa su crni. Šape su posve obrasle dlakom. Mužjaka od ženke možemo prepoznati kad ih imamo u rukama po građi spolnih organa.

Zečevi se pare skoro cijele godine, glavna sezona je od sječnja do rujna, a vrijeme parenja jako ovisi o klimatskim prilikama.Zečica se pari u prosjeku tri puta godišnje i okoti 2-3 zečića po okotu. Nosi 42 dana, a ponovno može biti oplođena par dana prije nego što se okoti, ta se pojava naziva superfetacija. Zečići dolaze na svijet popuno prekriveni dlakom i otvorenih očiju, ukoliko ih ima više (4-5) majka ih razmjesti odvojeno jedno od drugog radi zaštite od predatora.

Zec je pretežito životinja sumraka, aktivnosti počinje u večernjem sumraku, traju preko noći a prestaju osvitom dana.Spava u logi. Zec je izraziti biljožder, ljeti jede razne trave, djetelinu, kupus, repu, mlado zeleno žito itd., dok zimi jede kupinu i drugo bilje koje ostaje preko zime, glođe i koru drveća i voćaka. Pojede dnevno oko 1kg hrane.

Kuna zlatica (lat. Martes martes)

Kuna zlatica (lat. Martes martes)

Kuna zlatica

Kuan zlatica rasprostranjena je po svim šumovitim predjelima sjeverne polovice Staroga Svijeta. U Europi je stalni stanovnik Skandinavije, Rusije, Engleske, Njemačke, Francuske, Mađarske, Italije, cijelog Balkana, Bugarske, Rumunjske i Poljske.

U duljinu naraste 50-55 cm, rep je oko 35 cm dug, vagnuti može 1,5-1,8 kg. Po gornjem dijelu tijela dlaka krzna joj je tamno smeđe boje, na njuški svijetlo smeđa, sa strana i po trbuhu žućkasta, na nogama crno-smeđa. Na donjoj strani vrata nalazi se pjega obraštena dlakom zlatno-žute boje, po kojoj je zlatica i dobila ime.

Neki puta pruža se taj žuti dio između prednjih nogu, rjeđe i dalje do zadnjih nogu.Na gornjoj usni poredane su čekinje »brkovi« u po četiri reda, osim njih nalazi se po nekoliko čekinja iznad očiju, ispod brade i po grlu. Te čekinje služe za opip. Zimska dlaka je u pravilu tamnija. Tabani i jagodice prstiju su obrasli dlakom.Zlatica se zadržava u šumama listača i četinjača; prava je životinja krošanja drveća i penje se po njima vrlo vješto. Stanuje u dupljama šupljih stabala, u napuštenim gnijezdima vjeverica, ptica grabljivica, rjeđe se nastani u pukotinama špilja ili u podzemnim rupama.

Preko dana u pravilu miruje, pred večer izlazi u lov i lovi tokom cijele noći. Plijen su joj sve životinje koje može savladati, od nejakog laneta i zeca sve do miša, od tetrijeba gluhana do sitne pjevice. U stanju je zaklati i odraslu, od zime oslabljenu srnu. Glavni dio plijena sačinjavaju sitni sisavci, pogotovo glodavci koji žive na stablima, vjeverice i puhovi. Pljačka gnijezda ptica, voli med i slatke plodove (trešanja, šljiva, malina i šumskoga drveća).Jedna je od rijetkih životinja koje love zbog čiste zabave.Pari se jedan puta godišnje, od VI-VIII mjeseca, no može se znakove parenja primijetiti i u I-II mjesecu. Ta pojava je u vezi s postojanjem embriotenije kod zlatice. Ženka nosi oko 260-305 dana. Mlade nalazimo od III-IV mjeseca, u jednom leglu 3-5 mladunaca (neki puta i po 7), ženka ima 4 sise. Mladi ostaju slijepi 34-38 dana, sišu 7-8 tjedana. Spolno dozore u dobi između 15-39 mjeseci. Životni vijek kune zlatice iznosi 10-12 godina.Krzno joj je prvorazredne kakvoće, u planini ostaje dlaka čvrsta sve do u drugu polovicu mjeseca travnja.

Kuna bjelica (Martes foina)

Kuna bjelica (Martes foina)

Kuna bjelica

Kuna bjelica je zvijer iz porodice kuna (Mustelidae). Živi skoro u svim zemljama u kojima i kuna zlatica.

Nešto je manja od zlatice, noge su joj razmjerno kraće i niže. Dlaka krzna je kraća i nešto svjetlije boje, a mrlja na prsima je bijele boje, odatle joj potječe ime. Podgrlac je uvijek manji nego kod zlatice. Tabani i jagodice prstiju su goli.Vrlo često, u nekim zemljama i redovito, nastani se u blizini ljudskih naselja, koja zlatica uvijek izbjegava. Voli osamljene gospodarske zgrade, hrpe granja i kamenja i slično. Penje se po drveću, ali ni izdaleka tako vješto kao zlatica.Po običajima i načinu života u mnogome je slična zlatici. Jednako je okretna, srčana, krvoločna, vješto se penje i skače, dobro pliva i uspješno se provlači kroz najuže pukotine.Hrani se istim životinjama kao i zlatica, no pošto se mnogo zadržava u blizini ljudskih naselja, češće dođe u prigodu klati domaću živad. Čini iste štete, ali i iste koristi kao i zlatica.Bjelica se pari u srpnju i kolovozu, ima jedno leglo godišnje. Mlade nalazimo od travnja do svibnja. Ženka nosi 247-280 dana, jer je i kod bjelice razvijena embriotenija. Koti 3-5, iznimno 7 mladih. Ženka ima 4 sise. Mladi ostaju 34-38 dana slijepi, sišu 6-8 tjedana. Spolno dozore u dobi između 15-39 mjeseci. Životni vijek bjelice traje 10-12 godina.

Puh (Glis sp.)

Puh (Glis sp.)

Puh

Nalik  na vjeverice, no građom bliži miševima. Ima kratke noge razvijene za penjanje i dug, dlakav rep. U svakoj čeljusti ima po dva oštra, duga sjekutića. Živi po šumama i vrtovima Europe. Proždrljivi su, a hrane se plodovima, kukcima, pticama i jajima. Jedu uspravljeni, a hranu ustima prinose prednjim nogama. U umjerenom pojasu provedu zimu u dubokom i dugom zimskom snu. Većinom žive samotno.

Dugačak i do 30 cm, pokriven je mekim gustim krznom, odozgo sivkaste, odozdo bjelkaste boje. Meso puha slovi kao prava delicija pa stoga nije čudno što je tradicija lova na puhove iznimno stara i potječe još od vremena Rimskog Carstva

Živi u bjelogoričnim šumama, parkovima, voćnjacima, aktivan od početka sumraka i noću. Gnijezdo radi od korijenja i mahovine u dupljama, pukotinama stijena, kućicama za ptice, dobro skače i penje se. Zimski san spava oko 7 mjeseci. Živi u zadrugama.

Prehranjuje se voćem (šljive, breskve...), bobicama, košticama, sjemenkama, kukcima, puževima, manjim sisavcima, mladim pticama i jajima, lišćem (lijeska).

Pari se u srpnju, mlade nosi 30-32 dana, koti od kolovoza do rujna 1 put po 3-4 (1-7) mladih (slijepi 21-22 dana, sišu 28 dana, samostalni nakon 60 dana, spolno zreli nakon 12 mjeseci.